Govor predsjednice Republike Srpske na obilježavanju Dana sjećanja na žrtve ustaškog zločina – genocida u koncentracionom logoru Jasenovac i njegovom najvećem stratištu Donjoj Gradini
Govor predsjednice Republike Srpske Željke Cvijanović na obilježavanju Dana sjećanja na žrtve ustaškog zločina – genocida u koncentracionom logoru Jasenovac i njegovom najvećem stratištu Donjoj Gradini:
Poštovani preživjeli logoraši i porodice stradalih,
Poštovani srpski članu Predsjedništva BiH,
Uvaženi predsjedniče Republike Srbije,
Predsjedniče Vlade Republike Srpske,
Predsjedavajući Savjeta ministara,
Predsjedniče Narodne skupštine Republike Srbije,
Uvaženi narodni poslanici, ministri, gradonačelnici i načelnici, predstavnici institucija Republike Srpske i Srbije,
Predstavnici udruženja proisteklih iz Odbrambeno – otadžbinskog rata,
Cijenjeni vladiko, uvaženo sveštenstvo,
Poštovani ambasadori,
Dragi građani Republike Srpske i Srbije,
Donja Gradina je mjesto na kojem je najteže govoriti. Ništa u bližoj i daljoj istoriji srpskog, a ni ljudskog roda nije uporedivo sa onim što se u mračnom periodu NDH dešavalo na ovom prostoru.
Ovo je mjesto bola i tišine, na kojem su se umjesto riječi čuli krici nedužnih žrtava, beznadežna vriska žena, plač i jecaji nevine djece. Niko nije mogao da računa na samilost, niti na saosjećanje.
Ubijanje nije bilo industrijsko, kao u nacističkim logorima smrti, već sadističko i divljačko. Svaka žrtva bila je suočena sa ličnom, patološkom mržnjom svog krvnika.
Prema njima se nije postupalo kao prema ljudskim bićima, već objektima za iživljavanje iz najmračnijih pobuda.
Činjenica da su jedino u NDH postojali logori za djecu dovoljno govori o izopačenosti tog sistema, i svireposti ideologije koja je iza njega stajala.
Metodologija ustaških egzekucija jedinstven je primjer u istoriji da su učenici, po zlu i izopačenosti, prevazišli svoje mentore i učitelje.
Zbog toga u ovom slučaju nije moguće pronaći odgovarajuće riječi, jer ni moralna, ni pravna terminologija ne mogu opisati monstruoznost dželata, niti bol i patnju njihovih žrtava.
A one za nas nikada ne smiju postati broj, niti hladna statistika. Svi jasenovački mučenici bili su nečija djeca, braća i sestre, očevi i majke, ljudska bića sa svojim imenima i prezimenima, kućama, porodicama, svakodnevnim radostima i brigama.
I kao što je svaki ljudski život svetinja, tako je i svaka smrt bila dovoljno tragična sama po sebi, a masovnost svirepog ubijanja užasavajuća.
Nisu ubijali brojeve, već ljudska bića, čija je vjerska i nacionalna pripadnost za zločince bila neoprostiva krivica.
O ovozemaljskom paklu oličenom u jasenovačkim logorima smrti najviše smo saznali zahvaljujući hrabrosti onih koji su prije 77 godina krenuli u proboj. Tek svaki deseti, od oko 1.100 učesnika proboja, uspio je da ugleda svjetlost dana sa druge strane logorske žice.
Posljednji logoraši sa sobom su nosili i svjedočanstva o besprizornim užasima kroz koje su prošli oni i njihovi nebrojeni sapatnici. Svojim sunarodnicima i budućim generacijama u naslijeđe su ostavili istinu o Jasenovcu.
I zato ne postoji izgovor kojima bi se opravdao zaborav, kao što ne postoji ni svetija dužnost od pamćenja. Budućnost kojoj težimo ne smije da počiva na neznanju, niti na preskakanju važnih ili tragičnih istorijskih lekcija.
Jasenovac je jedna od njih, ali i mnogo više od toga. Na ovim prostorima, u Potkozarju, u našim gradovima i selima duž rijeke Save, gotovo je nemoguće pronaći porodicu koja nije izgubila bližeg srodnika u Jasenovcu.
Ovo mjesto, kao i genocid u Drugom svjetskom ratu duboko su urezani u ličnu i kolektivnu svijest našeg naroda.
I upravo na toj svijesti stvorena je i odbranjena Republika Srpska. Ona nije formirana iz inata, prkosa ili hira, već iz nužne samoodbrane srpskog naroda koji nije dozvolio da mu se ponove genocid u Jasenovcu, Prebilovcima, Starom Brodu na Drini, Drakuliću, Garavicama i brojnim drugim stratištima.
Republika Srpska i njene institucije i danas su jedini garant opstanka našeg naroda na ovim prostorima. I to nije nikakva floskula, niti politička fraza, već istorijski utemeljena i skupo plaćena lekcija.
Zbog toga su očuvanje Republike Srpske, njenih institucija, imovine i ustavnih nadležnosti vitalni interesi od kojih ni po koju cijenu ne možemo i nećemo odustati.
Ne postoje pritisci, ucjene, prijetnje, niti sankcije koje nas mogu natjerati da se odreknemo onoga što nam po Dejtonskom sporazumu pripada.
Ni od koga unutar i van BiH ne očekujemo, niti tražimo da se odrekne svoje slobode i zagarantovanih prava. Ništa drugo ne želimo ni za Republiku Srpsku.
Želimo da živimo u miru sa svima, bez obzira na vjeru i naciju, da probleme rješavamo dijalogom i razgovorom, a ne svađama i konfliktima. Suviše dobro znamo kolika je njihova cijena da bismo imali pravo da dovodimo u pitanje mir i stabilnost.
Zahvalna sam predsjedniku Vučiću što je i danas sa nama i što je, zajedno sa predsjednikom Dodikom, ustanovio praksu zajedničkog obilježavanja značajnih istorijskih datuma.
Okupljamo se i okupljaćemo se da bi nam sadašnjost i budućnost bile svjetlije i manje bremenite od prošlosti.
Zbog toga smo i danas ovdje, na ovom svetom mjestu. Da se u miru pomolimo za naše nevino postradale mučenike. Da ih nikada ne zaboravimo. Da se Jasenovac nikada i nikome ne ponovi.
Neka je vječan pomen svim žrtvama.
Neka je vječna naša ljubav za Republiku Srpsku.
