Govor predsjednice Republike Srpske na obilježavanju Dana sjećanja na žrtve ustaškog zločina – genocida u koncentracionom logoru Jasenovac i njegovom najvećem stratištu Donjoj Gradini
Govor predsjednice Republike Srpske Željke Cvijanović na obilježavanju Dana sjećanja na žrtve ustaškog zločina – genocida u koncentracionom logoru Jasenovac i njegovom najvećem stratištu Donjoj Gradini:
Poštovani predsjedniče Narodne skupštine Republike Srpske,
Uvaženi predsjedniče Republike Srbije,
Predsjedavajući i srpski članu Predsjedništva BiH,
Predsjedniče Vlade Republike Srpske,
Predsjedavajući Savjeta ministara,
Predsjedavajuća Vijeća naroda,
Uvaženi narodni poslanici, ministri, gradonačelnici i načelnici,
Preživjeli logoraši i porodice stradalih,
Predstavnici udruženja proisteklih iz Odbrambeno – otadžbinskog rata,
Uvaženo sveštenstvo,
Poštovani ambasadori i predstavnici diplomatskog kora,
Dragi građani Republike Srpske i Republike Srbije,
I ove godine dan sjećanja na žrtve jasenovačkog genocida obilježavamo zajedno sa rukovodstvom Srbije, ujedinjeni bolom, ali i trajnom obavezom da od zaborava sačuvamo i ovo strašno mjesto i nedužne žrtve koje su ovdje ubijane na najbrutalniji i najsvirepiji način.
Godišnjica koju obilježavamo danas bez sumnje jedna je od najznačajnijih u našoj teškoj, suviše stradalničkoj, ali i herojskoj istoriji.
Prije 76 godina posljednja grupa logoraša krenula je u odlučujući proboj iz jasenovačkog pakla smrti i stradanja. U danima koji su prethodili proboju, fabrika smrti radila je neumorno slijedeći namjeru ustaškog vrha da se preostali zatvorenici likvidiraju, a svi dokazi i tragovi postojanja samog logora izbrišu i zatru.
Ista sudbina bila je namijenjena cijelom srpskom narodu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Čak su i u aprilu 1945.godine, iako i sami svjesni da se bliži konačni poraz te mračne ideologije, vlasti zločinačke NDH do posljednjeg daha uporno i temeljito sprovodile demonsku politiku istrebljenja cijelog jednog naroda od najmlađe djece do najstarije nejači.
To dovoljno govori o patološkoj mržnji onih koji će u istoriji ostati upamćeni kao neljudi koji su osnivali logore za djecu, nad čijom brutalnošću su se zgražavali čak i po zlu poznati nacisti.
Najstrašnije svjedočanstvo o tom užasu i monstruoznosti upravo je Jasenovac, a sa njime i Donja Gradina, kao mjesto najmasovnijeg stradanja i to ne boraca, vojnika, već nedužnog golorukog naroda, običnih ljudi koji su imali svoje porodice, svoje kuće, njive i oranice, imali svoje svakodnevne brige, svoju vjeru i svoje ljudsko dostojanstvo, ne sluteći da će iskusiti pakao nezamisliv ljudskom rodu.
Posljednji logoraši krenuli su u odlučujući proboj, svjesni da su šanse da prežive minimalne, ali su znali da je čak i smrt na putu izbavljenja spasonosna u odnosu na pakao omeđen logorskim zidinama, žicom i krvavom Savom.
Tek svaki deseti učesnik proboja je preživio i upravo zahvaljujući njihovoj hrabrosti, kao i žrtvi onih koji nisu preživjeli, istina o jasenovačkim logorima smrti dobila je priliku da ugleda svjetlost dana.
Zbog toga smo dužni da čuvamo sjećanje na njih i da istinu o Jasenovcu i genocidu nad srpskim narodom u NDH čuvamo od svih oblika istorijskog revizionizma, kao i od onih koji bi na račun naše istorije gradili sopstvenu.
Njegovanje istorijskog pamćenja važno je i neophodno kako zbog žrtava, tako i zbog svjetlije budućnosti koju možemo izgraditi samo ukoliko budemo učili iz sopstvenih grešaka i zabluda iz prošlosti.
I zato nikada ne smijemo dozvoliti da zaborav prekrije naša stradanja i naše istorijske traume zbog bilo koje politike, ideologije, bratstva, jedinstva, ili zbog prividnog mira u kući. Jer, ništa ne vrijedi na tešku, ogromnu ranu staviti zavoj i praviti se da ne postoji jer smo i 90-ih godina, vidjeli da će se ona ponovo inficirati, a sve zaboravljene ili preskočene lekcije doći će na naplatu.
Ipak, jednu lekciju smo dobro naučili i taj ispit smo položili 9. januara ’92, na dan kada je stvorena Republika Srpska. Lekcija koja nas uči da je država jedini garant našeg opstanka na ovim prostorima, toliko je skupo plaćena u bližoj i daljoj prošlosti da je ništa nije moglo izbrisati iz kolektivnog pamćenja.
Zato je cijena koju smo platili braneći Republiku Srpsku ogromna, ali je manja od one koju smo platili u Jasenovcu i širom NDH, onda kada nismo imali svoje institucije.
Zbog toga danas imamo dva osnovna zadatka. Jedan je da branimo i jačamo Republiku Srpsku, jer je ona garancija da ćemo živjeti kao svoji na svome, a drugi je da čuvamo mir i da generacijama koje dolaze ostavimo bezbjedno, stabilno i prosperitetno okruženje u kojem će moći da žive sa drugima bez straha od nekih novih sukoba i ratova.
Nažalost, u BiH još uvijek ima onih koji o ratovima govore sa takvom neodgovornom lakoćom, kao da se ni njihovom, ni nekom drugom narodu u ratu nikad ništa loše nije desilo. To su isti oni koji narod iz Jasenovca, Drakulića, Prebilovaca, Starog Broda na Drini, Garavica, iz bezdanih hercegovačkih i velebitskih jama, nazivaju genocidnim i lošim, bez trunke poštovanja, bez stida i srama.
I nisu jedini. Nije rijetkost da i pojedini međunarodni predstavnici u BiH uzmu sebi za pravo da cijeli srpski narod vrijeđaju i nameću mu kolektivnu krivicu za dešavanja u proteklom ratu.
Bez obzira na destimulativno okruženje, mi imamo svoj put koji se zove slobodna, stabilna i jaka Republika Srpska. Želimo da živimo u miru i slobodi, i sve što želimo sebi, želimo i svim drugim narodima koji žive u našem okruženju.
Želimo da saradnja, poštovanje i međusobno razumijevanje zamjene svađe i sukobe, jer isuviše dobro znamo kolika je njihova cijena. Želimo da jedni drugima budemo dobre komšije i partneri, a ne neprijatelji i protivnici. Ipak, to ne zavisi samo od nas.
Zagledani smo u budućnost, ali nemamo pravo da na tom putu zaboravimo prošlost. Na to nas obavezuje i ovaj najveći srpski grad pod zemljom nad kojim smo danas okupljeni, kao i svi mučenici koji u njemu vječno počivaju. Sve dok ih pamtimo i dok dolazimo, Jasenovac i Donja Gradina neće biti samo mjesta bola i tuge, već i pobjede života nad smrću.
Neka je vječni pomen svim žrtvama.
Hvala.
