Govor predsjednice Republike Srpske Željke Cvijanović na obilježavanju Dana sjećanja na žrtve ustaškog zločina – genocida u koncentracionom logoru Jasenovac i njegovom najvećem stratištu Donjoj Gradini:
-Poštovani predstavnici institucija,
predsjedniče Narodne skupštine Republike Srpske,
srpski članu Predsjedništva BiH,
predsjedniče Vlade Republike Srpske, predsjedavajući Savjeta ministara,
narodni poslanici, ministri, načelnici opština,
-preživjeli logoraši,
-porodice stradalih,
-predstavnici udruženja odbrembeno-otadžbinskih ratova,
-predstavnici udruženja jevrejske i romske zajednice,
-uvaženi ambasadori,
-poštovani građani Republike Srpske,
Želim na početku izraziti zahvalnost predsjedniku Vućiču i rukovodstvu Srbije što i danas, iako na drugačiji način, zajedno obilježavamo Dan sjećanja na jasenovačke žrtve ustaškog zločina – genocida.
Prošlo je 75 godina od kako su posljednji zatvorenici izvršili proboj iz jasenovačkih logora smrti. Šanse da se izbavite iz jasenovačkog pakla bile su minimalne i tek svaki deseti učesnik proboja je preživio, dok je hiljade i hiljade logoraša ubijeno upravo tih dana.
U vrijeme kad se bližio konačni slom nacističke Njemačke i njenih kvislinških tvorevina poput tzv. Nezavisne Države Hrvatske, naredba ustaške vlasti bila da se likvidiraju svi zatvorenici, a sam logor do temelja sruši i uništi, kako bi se prikrili svi dokazi njegovog postojanja.
Zahvaljujući hrabrosti posljednjih logoraša koji su smogli snage da krenu u odlučujući proboj, te kasnijim svjedočenjima preživjelih zatočenika, strašna istina o jasenovačkim logorima smrti ugledala je svjetlost dana.
Od tada, pa sve do danas, za srpski narod sjećanje na Jasenovac predstavlja najveću, bolnu ranu, ali i najvažniju istorijsku lekciju koju smo dužni da učimo, pamtimo i prenosimo na buduće generacije.
Zbog toga smo i danas ovdje, na ovom strašnom, stradalničkom, ali i svetom mjestu da bismo se prisjetili svih žrtava jasenovačkih logora smrti i genocida na prostoru takozvane NDH iako to, zbog globalne pandemije i vanrednog stanja, činimo na drugačiji način u odnosu na prethodne godine.
Strahota ovih zločina ne ogleda se samo u užasavajućem broju nevinih žrtava koje su likvidirane na najmonstruozniji način, već i u činjenici da se radilo o institucionalnom, državnom projektu, čiji je krajnji cilj bilo fizičko uništenje i istrebljenje srpskog, jevrejskog i romskog naroda.
Na najmračnijim stranicama svjetske istorije ostaće zabilježeno da su se čak i po zlu čuveni nacisti zgražavali nad svirepim metodama koje su ustaški zločinci primjenjivali tokom masovnih egzekucija u logorima smrti.
Ostaće upamćeno i da je ustaška paradržava jedina u istoriji čovječanstva imala posebne logore za djecu, koja su na tim mjestima masovno stradala od ruke zločinaca koji u njima nisu vidjeli nevina, Božija stvorenja, već neprijatelje koje treba istrijebiti. Za ovo ne postoji ni moralna, a kamoli odgovarajuća pravna kvalifikacija.
Ali, postojali su ljudi koji su i u takvim zvjerskim i neljudskim vremenima bili istinski ljudi i topla ljudska bića, zato s ogromnim poštovanjem i danas treba pomenuti ime velike humanitarke austrijskog porijekla Diane Budisavljević koja je spasila više od deset hiljada srpske djece.
O strahotama ovog mjesta najbolje svjedoče brojni svjetski istoričari koji tvrde da je po svojoj monstruoznosti logor Jasenovac prevazišao čak i Aušvic. Za srpski narod, Jasenovac je mjesto najmasovnijeg stradanja tokom Drugog svjetskog rata, simbol genocida i najskuplje plaćena istorijska lekcija, lekcija, koja nam je dodatno ojačala državnotvornu svijest, ali i odlučnost da branimo ono što je naše, a da nikoga drugog time ne ugrožavamo.
Sjećajući se Jasenovca i drugih stratišta, mi ne govorimo o ratovima u kojima su se sudarale vojske, niti o velikim bitkama nakon kojih su se prebrojavale žrtve – vojne, ali i civilne. Ne govorimo o pobjednicima ili gubitnicima rata, niti o nekoj zauzetoj ili odbranjenoj vojnoj tački.
Dok stojimo na ovom mjestu mi govorimo o moralnoj i svakoj drugoj propasti ljudskog roda oličenoj kroz masovne svirepe egzekucije koje su vršene nad nedužnim stanovništvom, o planskom istrebljenju i zatiranju postojanja – od tek rođenog djeteta do iznemoglog starca, i o užasu takvog masovnog stradanja.
Zato su u kolektivnom pamćenju cijelog jednog naroda duboko urezane strahote Jasenovca, Donje Gradine, Jadovna, Drakulića, Garavica, Prebilovaca, Starog Broda i brojnih drugih stratišta iz Drugog svjetskog rata.
S tim sjećanjem i zastrašujućim uspomenama, branili smo i u kasnijim vremenima naše pravo na postojanje.
Upravo ta svijest o važnosti očuvanja prava na život, prava na ognjište na kojem živite kao svoj na svome, ali i prava da se zaštitite od nestajanja ili ponavljanja zla, rukovodila nas je i u vrijeme kad smo stvarali Republiku Srpsku kao okvir za našu slobodu i naše trajanje.
Danas živimo u slobodi i želimo da sve naše buduće generacije žive bez straha od gubitka te slobode. Želimo da živimo u miru sa drugima. Voljeli bismo da nijedan narod nije kočnica iskazivanju potencijala, kreativnosti i sposobnosti bilo kojeg drugog naroda na našim prostorima.
Mnogi, koji nisu dio nas, ne razumiju zašto toliko volimo Republiku Srpsku. Ali, mi, koji smo dio naše zajednice, to odlično znamo i odlično razumijemo. Znamo da je ona garancija za naše živote i da nije smetnja ničijem razvoju. Ponosni smo na naše ljude, na pripadnost koju osjećamo jedni prema drugima i na sposobnost naših institucija da se brzo organizuju i odgovore na izazove.
Utoliko je veća i naša obaveza da Republiku Srpsku gradimo i razvijamo u miru. Na našem putu stvaranja bolje budućnosti, ne smijemo zaboraviti prošlost i naša je obaveza da se istinom borimo protiv istorijskog revizionizma i pokušaja ponovnog oživljavanja mračnih ideologija iz prošlosti. Takvi pokušaji predstavljaju ne samo uvredu za žrtve, već i anticivilizacijski čin i udar na dostojanstvo svakog ljudskog bića, ali i naroda.
Ali, naša je obaveza i to da se istinom i vjerom u Republiku Srpsku borimo i protiv nametnutih lažnih stereotipa koji nas prate još od posljednjeg Odbrambeno-otadžbinskog rata. I žrtve kojih se danas prisjećamo na to nas obavezuju i mjesto na kojem danas stojimo na to nas obavezuje.
Uz svu tugu i bol koju čovjek prirodno osjeća na ovakvom mjestu, ponosni smo što našim okupljanjem, i time što postojimo, pokazujemo da je život odnio pobjedu nad smrću. U tome što nas ima, i što uprkos svemu trajemo, leži i naša najveća pobjeda.
Sigurna sam da ćemo, kao što smo to činili i do sada, pobijediti sve izazove sa kojima se suočavamo.
Zahvaljujem se građanima Republike Srpske!
Zahvaljujem se našoj braći i sestrama u Srbiji!
Zahvaljujem se našim prijateljima u dalekom Izraelu što smo opet zajedno i što smo uvijek zajedno.
Hvala lijepo.