Govor predsjednice Republike Srpske na obilježavanju Dana sjećanja na žrtve ustaškog zločina – genocida u koncentracionom logoru Jasenovac i njegovom najvećem stratištu Donjoj Gradini

Govor predsjednice Republike Srpske Željke Cvijanović na obilježavanju Dana sjećanja na žrtve ustaškog zločina – genocida u koncentracionom logoru Jasenovac i njegovom najvećem stratištu Donjoj Gradini:

-Poštovani predstavnici institucija,

predsjedniče Narodne skupštine Republike Srpske,

srpski članu Predsjedništva BiH,

predsjedniče Vlade Republike Srpske, predsjedavajući Savjeta ministara,

narodni poslanici, ministri, načelnici opština,

-preživjeli logoraši,

-porodice stradalih,

-predstavnici udruženja odbrembeno-otadžbinskih ratova,

-predstavnici udruženja jevrejske i romske zajednice,

-uvaženi ambasadori,

-poštovani građani Republike Srpske,

Želim na početku izraziti zahvalnost predsjedniku Vućiču i rukovodstvu Srbije što i danas, iako na drugačiji način, zajedno obilježavamo  Dan sjećanja na jasenovačke žrtve ustaškog zločina – genocida.

Prošlo je 75 godina od kako su posljednji zatvorenici izvršili proboj iz jasenovačkih logora smrti. Šanse da se izbavite iz jasenovačkog pakla bile su minimalne i tek svaki deseti učesnik proboja je preživio, dok je hiljade i hiljade logoraša ubijeno upravo tih dana.

U vrijeme kad se bližio konačni slom nacističke Njemačke i njenih kvislinških tvorevina poput tzv. Nezavisne Države Hrvatske, naredba ustaške vlasti bila da se likvidiraju svi zatvorenici, a sam logor do temelja sruši i uništi, kako bi se prikrili svi dokazi njegovog postojanja.

Zahvaljujući hrabrosti posljednjih logoraša koji su smogli snage da krenu u odlučujući proboj, te kasnijim svjedočenjima preživjelih zatočenika, strašna istina o jasenovačkim logorima smrti ugledala je svjetlost dana.

Od tada, pa sve do danas, za srpski narod sjećanje na Jasenovac predstavlja najveću, bolnu ranu, ali i najvažniju istorijsku lekciju koju smo dužni da učimo, pamtimo i prenosimo na buduće generacije.

Zbog toga smo i danas ovdje, na ovom strašnom, stradalničkom, ali i svetom mjestu da bismo se prisjetili svih žrtava jasenovačkih logora smrti i genocida na prostoru takozvane NDH iako to, zbog globalne pandemije i vanrednog stanja, činimo na drugačiji način u odnosu na prethodne godine.

Strahota ovih zločina ne ogleda se samo u užasavajućem broju nevinih žrtava koje su likvidirane na najmonstruozniji način, već i u činjenici da se radilo o institucionalnom, državnom projektu, čiji je krajnji cilj bilo fizičko uništenje i istrebljenje srpskog, jevrejskog i romskog naroda.

Na najmračnijim stranicama svjetske istorije ostaće zabilježeno da su se čak i po zlu čuveni nacisti zgražavali nad svirepim metodama koje su ustaški zločinci primjenjivali tokom masovnih egzekucija u logorima smrti.

Ostaće upamćeno i da je ustaška paradržava jedina u istoriji čovječanstva imala posebne logore za djecu, koja su na tim mjestima masovno stradala od ruke  zločinaca koji u njima nisu vidjeli nevina, Božija stvorenja, već neprijatelje koje treba istrijebiti. Za ovo ne postoji ni moralna, a kamoli odgovarajuća pravna kvalifikacija.  

Ali,  postojali su ljudi koji su i u takvim zvjerskim i neljudskim vremenima bili istinski ljudi i topla ljudska bića,  zato s ogromnim poštovanjem i danas treba pomenuti ime velike humanitarke austrijskog porijekla Diane Budisavljević koja je spasila više od deset hiljada srpske djece.

O strahotama ovog mjesta najbolje svjedoče brojni svjetski istoričari koji tvrde da je po svojoj monstruoznosti logor Jasenovac prevazišao čak i Aušvic. Za srpski narod, Jasenovac je mjesto najmasovnijeg stradanja tokom Drugog svjetskog rata, simbol genocida i najskuplje plaćena istorijska lekcija, lekcija, koja nam je dodatno ojačala državnotvornu svijest, ali i odlučnost da branimo ono što je naše, a da nikoga drugog time ne ugrožavamo.  

Sjećajući se Jasenovca i drugih stratišta, mi ne govorimo o ratovima u kojima su se sudarale vojske, niti o velikim bitkama nakon kojih su se prebrojavale žrtve – vojne, ali i civilne.  Ne govorimo o pobjednicima ili gubitnicima rata, niti o nekoj zauzetoj ili odbranjenoj vojnoj tački.

Dok stojimo na ovom mjestu mi govorimo o moralnoj i svakoj drugoj propasti ljudskog roda oličenoj kroz masovne svirepe egzekucije koje su vršene nad nedužnim stanovništvom, o planskom istrebljenju i zatiranju postojanja – od tek rođenog djeteta do iznemoglog starca, i o užasu  takvog masovnog stradanja.

Zato su u kolektivnom pamćenju cijelog jednog naroda duboko urezane strahote Jasenovca, Donje Gradine, Jadovna, Drakulića, Garavica, Prebilovaca, Starog Broda i brojnih drugih stratišta iz Drugog svjetskog rata.

S tim sjećanjem i zastrašujućim uspomenama, branili smo i u kasnijim vremenima naše pravo na postojanje.  

Upravo ta svijest o važnosti očuvanja prava na život, prava na ognjište na kojem živite kao svoj na svome, ali i prava da se zaštitite od nestajanja ili ponavljanja zla, rukovodila nas je i u vrijeme kad smo stvarali Republiku Srpsku kao okvir za našu slobodu i naše trajanje.  

Danas živimo u slobodi i želimo da sve naše buduće generacije žive bez straha od gubitka te slobode. Želimo da živimo u miru sa drugima. Voljeli bismo da nijedan narod nije kočnica iskazivanju potencijala, kreativnosti i sposobnosti bilo kojeg drugog naroda na našim prostorima.

Mnogi, koji nisu dio nas, ne razumiju zašto toliko volimo Republiku Srpsku.  Ali, mi, koji smo dio naše zajednice, to odlično znamo i odlično razumijemo. Znamo da je ona garancija za naše živote i da nije smetnja ničijem razvoju. Ponosni smo na naše ljude, na pripadnost koju osjećamo jedni prema drugima  i na sposobnost naših institucija da se brzo organizuju i odgovore na izazove.  

Utoliko je veća i naša obaveza da Republiku Srpsku gradimo i razvijamo u miru. Na našem putu stvaranja  bolje budućnosti, ne smijemo zaboraviti prošlost i naša je obaveza da se istinom borimo protiv istorijskog revizionizma i pokušaja ponovnog oživljavanja mračnih ideologija iz prošlosti. Takvi pokušaji predstavljaju ne samo uvredu za žrtve, već i anticivilizacijski čin i udar na dostojanstvo svakog ljudskog bića, ali i naroda.

Ali, naša je obaveza i to da se istinom i vjerom u Republiku Srpsku borimo i protiv nametnutih lažnih stereotipa koji nas prate još od posljednjeg Odbrambeno-otadžbinskog rata.  I žrtve kojih se danas prisjećamo na to nas obavezuju i mjesto na kojem danas stojimo na to nas obavezuje.

Uz svu tugu i bol koju čovjek prirodno osjeća na ovakvom mjestu, ponosni smo što našim okupljanjem, i time što postojimo, pokazujemo da je život odnio pobjedu nad smrću.  U tome što nas ima, i što uprkos svemu trajemo, leži i naša najveća pobjeda.

Sigurna sam da ćemo, kao što smo to činili i do sada,  pobijediti sve izazove sa kojima se suočavamo.

Zahvaljujem se građanima Republike Srpske!

Zahvaljujem se našoj braći i sestrama u Srbiji!

Zahvaljujem se našim prijateljima u dalekom Izraelu što smo opet zajedno i što smo uvijek zajedno.

Hvala lijepo.