Govor predsjednice Republike Srpske Željke Cvijanović na svečanoj akademiji povodom 25 godina rada Ustavnog suda Republike Srpske:

Poštovani predsjedniče i sudije Ustavnog suda Republike Srpske,
Predsjedniče Narodne skupštine Republike Srpske,

Predsjedniče Vlade Republike Srpske, cijenjeni poslanici, ministri, predsjedniče Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske,
predstavnici pravosudnih i drugih institucija, uvaženi gosti, dame i gospodo,

Okupili smo se danas lijepim povodom – da obilježimo 25 godina od osnivanja Ustavnog suda Republike Srpske, ali i da, na određen način, ukažemo na značaj postojanja jakih institucija, kao garancije razvoja Republike Srpske.

Svi znamo da je bez postojanja Ustavnog suda nezamislivo uspostavljanje, ali i razvoj demokratskog društva utemeljenog na pravu, u kojem su principi ustavnosti i zakonitosti dominantni vrijednosni, ali i funkcionalni postulati.

Republika Srpska predstavlja relativno mladu političko – pravnu zajednicu koja je još uvijek obuhvaćena različitim aspektima demokratskog, institucionalnog, pravnog, pa i političkog sazrijevanja koje se, nažalost, često odvija u nepovoljnom bližem i širem okruženju.

Samim tim, uloga Ustavnog suda Republike Srpske u zaštiti, ali i daljoj izgradnji i jačanju svih vrijednosnih elemenata bez kojih je savremena, demokratska politička zajednica teško ostvariva, dodatno dobija na značaju, a obilježavanje 25 godina od njegovog osnivanja predstavlja priliku da još jednom ukažemo na nemjerljiv doprinos Ustavnog suda u izgradnji Republike Srpske i njenom očuvanju.

Jedna od ključnih funkcija pravosudnih organa sa ustavnopravnom funkcijom, kao što je pomenuto, jeste obezbjeđenje zaštite principa ustavnosti i zakonitosti. U konkretnom slučaju, štiteći ove bazične principe, Ustavni sud neposredno štiti pravni poredak Republike Srpske i njegovo hijerarhijsko ustrojstvo, jer bez poštivanja hijerarhije pravnih normi, bazirane na njihovoj pravnoj snazi, nije moguće govoriti ni o pravnoj sigurnosti, niti o efikasnom pravnom poretku.

Republika Srpska spada u grupu država zahvaćenih intenzivnim reformskim, tranzicionim, ali i integracionim procesima, a ovakvo djelovanje Ustavnog suda omogućava da se ti zahtjevni procesi realizuju što bezbolnije i da se u najvećoj mogućoj mjeri izbjegnu eventualne devijacije u samom tkivu našeg pravnog sistema.

Pravna sigurnost predstavlja vrijednost kojoj svi težimo, jer bez nje nema ni adekvatne zaštite naših građana i njihovih ustavom i zakonima garantovanih prava, niti je moguće kreirati ambijent za normalno funkcionisanje privrednog sistema ili društva u cjelini.

Posebna uloga Ustavnog suda ogleda se u zaštiti principa horizontalne i vertikalne podjele vlasti u Republici Srpskoj, a podjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, što je, inače, tekovina civilizovanog svijeta, garantovana je Ustavom Republike Srpske.

Istovremeno, striktnost podjele na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast ne podrazumijeva izolovanost ili apsolutno odsustvo komunikacije Ustavnog suda sa drugim relevantnim institucijama Republike Srpske.

Upravo obrnuto, povezanost, komunikacija i saradnja po brojnim pitanjima ne samo da je vidljiva i predviđena Ustavom Republike Srpske, već je i apsolutno neophodna upravo u kontekstu zaštite i unapređenja principa ustavnosti i zakonitosti.

Na nama, kao predstavnicima institucija Republike Srpske, jeste da tu komunikaciju učinimo što djelotvornijom i time zajednički doprinesemo kvalitetnijem funkcionisanju i razvoju našeg pravnog sistema.

Republika Srpska i njene institucije egzistiraju i djeluju u složenoj, izazovnoj sredini, u kojoj smo nerijetko svjedoci teškog kršenja pravnih normi i bazičnih pravnih postulata, kako od strane pojedinih institucija na nivou BiH, tako i od strane, uslovno rečeno, međunarodnog faktora, ili onih koji su zaduženi upravo da vode računa o striktnom poštivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma i njegovih aneksa, uključujući i Aneks IV, u kojem je sadržan ustavni akt današnje BiH.

Drugim riječima, Republika Srpska, njene institucije, njena autonomnost, pravni poredak, ali i njeni građani, kako u prošlosti, tako i danas, nerijetko su predmet različitih napada i pritisaka čiji su kreatori politički akteri sa adresom u Sarajevu, potpomognuti pojedinim predstavnicima međunarodne zajednice.

Ono što zabrinjava, međutim, jeste da se kao instrumenti realizacije ovih političkih procesa sve više nastoje koristiti pravosudne institucije.

Dovoljno je osvrnuti se na pravosudni tretman ratnih zločina, a onda ne možete da se ne zapitate da li se presudama verifikuju unaprijed kreirane političke projekcije, kao pokušaji pisanja istorije na bazi selektivne pravde.

Ako se osvrnemo na činjenicu da su u Ustavnom sudu BiH neopravdano dugo zadržane strane sudije, ne možemo da se ne zapitamo da li je u pitanju dokaz teške devijacije jednog sistema ili krupnog deficita jedne države, po mnogima i instrumentarija za preglasavanje, s namjerom da se više kreira, a manje štiti itd.

Ako, uz sve to, uzmemo u obzir da su Ustav BiH i praktična realnost u ozbiljnom raskoraku, jer Ustav BiH kaže jedno, a u praksi postoji nešto sasvim drugo, ne možete da se ne zapitate da li je to normalno. Ili, da li je normalno da neki neizabrani stranac može, mimo volje demokratski izabranih domaćih predstavnika da nameće odluke kojima se mijenjaju ili donose zakoni, kao što su to činili visoki predstavnici, pritom zabranjujući svakom sudu pa i ustavnom, da dovode u pitanje pravnu osnovanost nametnutih odluka.

Nametanje amandmana na ustave entiteta koje je učinio visoki predstavnik, predstavlja primjer nevjerovatnog intervencionizma i nasilja od nekoga ko svoju ulogu crpi od svojevrsne punomoći koju je dobio od entiteta kao potpisnika Aneksa 10. Dejtonskog sporazuma.

U predstojećem periodu svi organi vlasti, svako iz svoje nadležnosti, trebalo bi da razmotre, moglo bi se reći, neustavno stanje u BiH, kao posljedicu intervencionizma visokog predstavnika podržanog odlukama Ustavnog suda BiH donesenih preglasavanjem i tijesnom većinom.

Zaštita ustavnosti i zakonitosti je obaveza Republike Srpske i njenog Ustavnog suda, što podrazumijeva i zaštitu ustavnog poretka u BiH ustanovljenog Dejtonskim sporazumom. Ne može to biti samo stvar Ustavnog suda BiH, koji je u svojevrsnom zarobljeništvu većine koju kod ključnih odluka čine sudije Bošnjaci i sudije stranci.

Bilo bi dobro da o ovom, ali i brojnim drugim primjerima i devijacijama ove vrste više govori pravna struka, a manje politika.

Sve ovo, ali i različiti nasrtaji na Republiku Srpsku i njen pravni poredak, dodatno nas učvršćuju u opredjeljenju da moramo u kontinuitetu jačati naše institucije, uključujući i Ustavni sud Republike Srpske, jer samo na taj način možemo adekvatno odgovoriti na izazove.

Кao predsjednik, zalažem se za Republiku Srpsku u kojoj će svi biti jednaki pred zakonom, u kojoj će svačija prava, individualna i kolektivna, biti maksimalno zaštićena.

Republika Srpska jeste i mora biti dom svih naroda koji u njoj žive i svi se u njoj moraju osjećati komotno i sigurno.

Mi, koji vršimo javne funkcije i učestvujemo u političkim procesima, moramo o tome voditi računa prilikom donošenja odluka ili kreiranja određenih politika.
U pravnom i pravosudnom kontekstu, kao krajnja instanca zaštite prava konstitutivnih naroda pojavljuje se Ustavni sud Republike Srpske, odnosno njegovo Vijeće za zaštitu vitalnog interesa.

Njihova odgovornost je u ovom kontekstu veoma izražena, jer je, s jedne strane, neophodno obezbijediti zaštitu prava svih konstitutivnih naroda, ali istovremeno, i prepoznati određene pokušaje zloupotrebe instituta zaštite vitalnog interesa, čemu smo u više navrata svjedočili u prošlosti.

Uloga svih relevantnih institucija Republike Srpske jeste da, u okviru svojih ovlaštenja i kapaciteta, pruže maksimalnu podršku funkcionisanju Ustavnog suda, počevši od adekvatnih infrastrukturnih i drugih uslova za njegov rad, do punog uvažavanja njegovog pravosudnog autoriteta i akata koji iz tog autoriteta proizilaze.

Кao predsjednik Republike, kao akter u političkim procesima, ali i kao građanin Republike Srpske, pružam podršku djelovanju Ustavnog suda kao, uslovno rečeno, kontrolora da se svi društveni činioci ponašaju isključivo u skladu sa definisanim normama, jer razvijenog demokratskog društva nema bez vladavine prava i pravne države.

Osnova pravnog identiteta Republike Srpske jeste njen ustavni akt od 28. februara 1992. godine, ali i Dejtonski mirovni sporazum sa svojim aneksima, uključujući i Aneks IV u kojem je sadržan Ustav današnje BiH.
Međutim, pod uticajem različitih procesa, a nekada i pritisaka, Ustav Republike Srpske vremenom je pretrpio određene izmjene. Oni koji napadaju Republiku Srpsku, na sve moguće načine nastoje napasti Ustav kao ključni element našeg pravnog identiteta, njegov datum rođenja i činjenicu da je Republika Srpska svoju državnost unijela u današnju BiH.
Potencirajući odredbu Ustava Republike Srpske koja je prenesena iz Ustava BiH, da „Republici Srpskoj pripadaju sve državne funkcije i nadležnosti osim onih koje su Ustavom BiH izričito prenesene na njene institucije“, Ustavni sud Republike Srpske kroz svoju Кomisiju za praćenje i proučavanje pojava od interesa za ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti, mogao bi se baviti i ostvarivanjem nadležnosti Republike Srpske i BiH u skladu sa ustavnom dejtonskom strukturom, onako kako je potpisana, a ne i naknadno „konstruktivno tumačena“.

Od Ustavnog suda Republike Srpske i vrhunskih pravnih autoriteta koji djeluju u okviru njega, očekujemo veći društveni angažman upravo na očuvanju i zaštiti ustavnopravnog identiteta Republike Srpske, potvrđenog Dejtonskim sporazumom i njegovim aneksima.

Na kraju, predsjedniku, sudijama, svim zaposlenim u ovoj instituciji, ali i cijeloj Republici Srpskoj, želim da čestitam jubilej 25 godina od osnivanja Ustavnog suda Republike Srpske.

Ustavni sud je rastao i razvijao se sa svojom Republikom i tako treba da bude i u budućnosti, jer jedno bez drugog ne može. Samo jak, autoritativan i efikasan Ustavni sud znači i jaku Republiku Srpsku, kao zajednicu utemeljenu na pravu.

Hvala!

Pin It on Pinterest