Govor predsjednice Republike Srpske na posebnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske
17/02/2020

Govor predsjednice Republike Srpske Željke Cvijanović na posebnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske :

Poštovani predsjedniče Narodne Skupštine Republike Srpske,

Predsjedavajuća Vijeća naroda Republike Srpske,

Predsjedniče Vlade Republike Srpske,

Uvaženi srpski članu Predsjedništva BiH,

Uvaženi poslanici,

Poštovani ministri,

Uvaženi gosti,

Poštovani građani Republike Srpske,

Za Bosnu i Hercegovinu možemo reći da je ovakva ili onakva, ali ono što je sigurno tačno jeste to da je ona u permanentnoj krizi. I ove okolnosti, u kojima je sazvana ova posebna sjednica Narodne skupštine Republike Srpske, su okolnosti političke krize. Taman kad nam se učinilo da ima kraja političkoj blokadi namjerno izazvanoj od strane SDA, koja je 14 mjeseci nakon izbora sprečavala formiranje vlasti na nivou BiH u skladu sa izbornom voljom građana Republike Srpske, ali i građana Federacije BiH, došla je nova kriza izazvana odlukom Ustavnog suda BiH koja se odnosi na poljoprivredno zemljište u Republici Srpskoj. 

Kad sam o tom odugovlačenju formiranja vlasti na nivou BiH  razgovarala sa stranim predstavnicima, većina njih je „navijala“ za uspostavljanje vlasti jer bi to značilo kakvo-takvo kretanje na evropskom putu, ili barem neki, iako mršav, kredibilitet države, ali, bilo je i onih koji su govorili da su važnija neka druga pitanja od formiranja vlasti, a čak i to da je politički legitimno ne formirati vlast.

U redu, prihvatam da demokratija raspolaže različitim alatima i sami biramo koje ćemo koristiti. Sad, kad su srpski predstavnici odlučili da na nivou BiH ne učestvuju u odlučivanju ili da spriječe propusnost odluka onda kad iz proceduralnih razloga moraju odlučivati, jer bi to umjesto njih učinio neko drugi, očekujem od istih tih stranih predstavnika da kažu da je i to politički legitimno i da je i to jedan od demokratskih alata, pošto i jeste tako. I očekujem da ni sad ne iznose kritiku, jer nisu kritikovali ni druge. 

O tome zašto je BiH ovakva – zarobljena, neinventivna, nekreativna, nesposobna da gleda lijevo – desno, naprijed – nazad tražeći priliku da uradi nešto dobro za građane dva entiteta, zašto je nesposobna da, osim histerično, komunicira sa susjedima, zašto ima potrebu da glumi neku važnu državu, a nije u stanju da riješi bilo šta u korist građana, dalo bi se štošta reći.  

Najkraće rečeno, ona nikad nije ni dobila pravu šansu da živi život normalne države, a razloga za to je mnogo. Usuđujem se reći da je mogla postati koliko-toliko uspješno društvo, ali nije. Današnja realnost je takva da su Srbi isfrustrirani stalnim nastojanjem da se ukine njihov identitet i da se u kontinuitetu nasilno umanjuje ustavni kapacitet Republike Srpske. Hrvati su isfrustrirani činjenicom da ne mogu obezbijediti svoje predstavljanje u skladu sa ustavnim principom zaštite kolektivnih prava jer su u nekoliko navrata Bošnjaci izabrali hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Bošnjaci su nezadovoljni jer BiH nije cijela – njihova. Možda im je obećana, ali je nisu dobili. Istina je da su im mnogi pomagali da je naknadno dobiju jer se odlukama visokih predstavnika ranije, a kasnije odlukama Ustavnog suda BiH nastojalo od BiH napraviti državu koja bi po formi bila građansko društvo, a po svojoj suštini bila bi zapravo po mjeri Bošnjaka.

 Nedavno usvojena Deklaracija SDA upravo o tome govori. Reakcije stranog faktora bile su zapanjujuće blage, a trebalo im je čak nekoliko dana da sroče bilo kakvu reakciju odmjeravajući riječi da ne bi slučajno bile jednako oštre kao one koje po pravilu upućuju na račun političkih partija ili institucija  Republike Srpske. Ova deklaracija SDA vrvi od antidejtonskih rješenja, a objašenjenje stranaca je bilo da je to najobičniji politički pamflet. U redu, ali ne mogu da ih ne upitam zašto im onda deklaracije partija iz Republike Srpske nisu obični politički pamflet, već na osnovu tih pamfleta sankcionišu političare? 

Dakle, BiH je jedno duboko unesrećeno društvo jer nije dobilo priliku da se razvije kao istinska multietnička zajednica spremna da traume prošlosti pretvori u šanse budućnosti. Bilo bi korektno i ispravno da utvrdimo  odgovornosti i konačno kažemo koliko je ko – stranci, Bošnjaci, Srbi i Hrvati – doprinio neredu u kojem živi BiH…

Današnja posebna sjednica Narodne skupštine Republike Srpske sazvana je s namjerom da mi kao Republika Srpska kažemo kako gledamo na sve to, a u svjetlu najnovije odluke Ustavnog suda BiH i činjenice da se u posljednje dvije i po decenije kontinuirano nastoji urušiti Republika Srpska, njen identitet, institucionalni kapacitet, kao i pripadajući nivo nadležnosti, koji je zagarantovan Dejtonskim sporazumom i svim njegovim aneksima, a posebno Aneksom četiri koji predstavlja Ustav BiH.

Treba se podsjetiti da je u novembru 2019. godine, Narodna skupština razmatrala „Informaciju o neustavnoj transformaciji dejtonske strukture BiH i uticaju na položaj i prava Republike Srpske u BiH“. Na osnovu skupštinskih zaključaka Vlada Republike Srpske izradila je Akcioni plan za zaštitu ustavnih nadležnosti Republike Srpske, uz analizu načina prenosa nadležnosti sa Republike Srpske na nivo BiH, utvrdila mjere za sprečavanje daljeg prenosa nadležnosti, kao i mjere za vraćanje onih ingerencija koje su, od Dejtona do danas, na različite načine prenesene na nivo BiH. Dakle, u fokusu rasprave tog skupštinskog zasjedanja bila su nelegalna urušavanja Dejtonskog sporazuma i Ustava BiH, te položaj Republike Srpske i srpskog naroda u okviru antidejtonski transformisane BiH. Jasno je da ove antidejtonske operacije nisu BiH učinile uspješnijom državom, već naprotiv dovele su je u sasvim suprotno stanje.

Posljednju odluka Ustavnog suda, kojom se osporava član 53 Zakona o poljoprivrednom zemljištu Republike Srpske vidimo kao sastavni dio procesa derogiranja postojećeg ustavnopravnog poretka, te urušavanja dejtonskih temelja na kojima počiva BiH. Šteta koju ovakvi potezi nanose Republici Srpskoj, a samim tim i funkcionisanju BiH, ogromna je, i zbog toga smatramo da je potrebno pod hitno zaustaviti proces antiustavnog djelovanja pojedinih institucija na nivou BiH i vratiti se Ustavu i ustavnim rješenjima.

Ova odluka još nije objavljena, ali je već dovoljno alarmantno što, prema saopštenju suda, određuje da se „u regulisanju pitanja državne imovine radi o isključivoj nadležnosti BiH“. To znači da su sudije Ustavnog suda BiH zanemarile činjenicu da su u članu 3. Ustava BiH, kojeg su dužni da štite, eksplicitno nabrojane nadležnosti zajedničkih institucija na nivou BiH, a da se nijedna od njih ni približno ne odnosi na državnu imovinu. U istom članu  Ustava jasno je navedeno i to da „entitetima pripadaju sve funkcije i ovlašćenja, koja ovim Ustavom nisu izričito data institucijama BiH“. Nasuprot ovim, očito, namjernim previdima Ustavnog suda, stoji jasna ustavnopravna činjenica da je Dejtonskim mirovnim sporazumom uspostavljen teritorijalni princip koji je imovinu pripisao onom subjektu na čijoj se teritoriji nalazi – dakle entitetima.

Takođe, podsjetiću da je Amandmanom 32 na Ustav Republike Srpske iz 1998. godine, kojim je mijenjan član 68. Ustava Srpske, regulisano da Republika Srpska, između ostalog, uređuje imovinske i obligacione odnose, te vrši zaštitu svih oblika imovine. Budući da je upravo Ustavni sud BiH ranije utvrdio da je ova odredba Ustava Republike Srpske u skladu sa Ustavom BiH, a da je isto to potvrdila i Venecijanska komisija u svom Mišljenju, nameće se zaključak da Ustavni sud BiH posljednjom odlukom nije prekršio samo Ustav i pravni poredak u BiH, već i svoju prethodnu odluku.

U cilju boljeg razumijevanja imovinsko-pravne problematike u BiH, potrebno je pomenuti nekoliko stvari. Najprije to da je 2001. godine u Beču zaključen međunarodni Sporazum o pitanju sukcesije o raspodijeli imovine bivše SFRJ koji je potom i ratifikovan u svim zemljama potpisnicama, kao i da su do marta 2005. godine, ovom imovinom u BiH nesmetano upravljali i raspolagali nadležni organi Republike Srpske i Federacije BiH – i to u Republici Srpskoj na osnovu već pomenutog člana 68 Ustava Republike Srpske, kojim je propisano da Srpska uređuje i obezbjeđuje svojinsko – pravne odnose i vrši zaštitu svih oblika svojine.

U martu 2005. godine, Visoki predstavnik je nametnuo tri zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom –  BiH, Federacije BiH i Republike Srpske, definišući kad je u pitanju Republika Srpska da je to:

nepokretna imovina koja pripada BiH na osnovu međunarodnog Sporazuma o sukcesiji, kao i nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja imala SR BiH do 31.12.1991. godine, a koja se smatra vlasništvom ili posjedom bilo kojeg nivoa vlasti ili javne organizacije u Republici Srpskoj.

Suprotno tome, Visoki predstavnik tada nije donio Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Brčko Distrikta, već je uz superviziju istog, Brčko Distrikt donio Zakon o javnoj imovini i sva imovina, osim imovine u privatnom vlasništvu, pripala je Brčkom što ukazuje na različit i krajnje nedosljedan pristup Visokog predstavnika o istom pravnom pitanju.

Predviđeno je da ovi nametnuti zakoni ostanu na snazi do stupanja na snagu zakona kojim se uređuje sprovođenje kriterijuma koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja je u vlasništvu BiH, FBiH i Republike Srpske, a na osnovu kojeg će Savjet ministara i vlade oba entiteta zaključiti Sporazum o raspodjeli te imovine potrebne za sve nivoe vlasti.

U tom cilju je Savjet ministara već 2004. godine formirao „Komisiju za državnu imovinu, utvrđivanje i raspodjelu državne imovine, određivanja prava i obaveza BiH, entiteta i Brčko Distrikta BiH u upravljanju državnom imovinom“. Ali, s obzirom da Komisija u prvih pet godina nije uspjela usaglasiti tekst zakona, pa nije ni upućen Savjetu ministara, Narodna skupština Republike Srpske je usvojila Zakon o statusu državne imovine, koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, a pod zabranom je raspolaganja, ali je visoki predstavnik Nalogom od 5. januara 2011. godine obustavio primjenu ovog zakona do stupanja na snagu odluke Ustavnog suda o navedenom zakonu.

Po zahtjevu Sulejmana Tihića za ocjenu ustavnosti ovog zakona, Ustavni sud je utvrdio da „Republika Srpska nema ustavnu nadležnost da reguliše pravnu materiju koja je predmet statusa državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja“ (Odluka U-1/11), ali tom prilikom nije odlučio ko je vlasnik te imovine. Dakle, Ustavni sud nije eksplicitno rekao da Republika Srpska nije vlasnik imovine, ali joj je zabranio da njome upravlja, što navodi na zaključak da Ustavni sud ima namjeru da imovinu Republike Srpske proglasi imovinom BiH. U obrazloženju ove odluke, Ustavni sud, između ostalog, navodi da je i Visoki predstavnik konstatovao da Ustav BiH ne sadrži izričite odredbe o tome kako državna imovina mora da bude podijeljena između različitih nivoa vlasti, što je u svom Mišljenju potvrdila i Venecijanska komisija.

S druge strane, Parlamentarna skupština BiH nikada nije donijela ni jedan propis iz oblasti imovinsko – pravnih odnosa. Svi propisi iz te oblasti, po principu podjele nadležnosti utvrđene Ustavom BiH, u isključivoj su nadležnosti entiteta, a primjer su Zakon o stvarnim pravima, Zakon o premjeru i katastru i drugi propisi iz ove oblasti. Imajući to u vidu postavlja se pitanje kako je sud mogao donijeti odluku bez materijalnog propisa? Takođe, ova odluka je sasvim suprotna odluci istog tog suda broj U-5/98 (po apelaciji Alije Izetbegovića) kojom je meritorno odlučeno da su Republika Srpska, odnosno entiteti, isključivo nadležni po principu podjele vlasti da regulišu imovinsko-pravne odnose u skladu sa članom 68, stav 6 Ustava Republike Srpske. Jasno je da je Ustavni sud BiH u dva potpuno ista slučaja odlučio drugačije jer je prvo potvrdio pravo vlasništva zemljišta Republici Srpskoj, a onda je to pravo ograničio. Čim postoji namjera da se jedno pravo ograniči, postoji i namjera da se to pravo oduzme.

U pogledu pozivanja na pravni kontinuitet, treba podsjetiti da je Aneks IV Dejtonskog sporazuma, koji je Ustav BiH (u članu 1) preimenovao raniju Republiku BiH u Bosnu i Hercegovinu što je njeno novo zvanično ime bez bilo kakve odrednice, te regulisao da će ona nastaviti svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu i u okviru priznatih granica, ali sa sasvim novom unutrašnjom strukturom u skladu sa novim odredbama, tj odredbama Dejtonskog ustava. To jasno upućuje da nema unutrašnjeg pravnog kontinuiteta jer je BiH dobila sasvim novu unutrašnju strukturu.

Ta unutrašnja struktura je regulisana tako da su nadležnosti BiH taksativno nabrojane, dok sve druge koje nisu izričito dodijeljene institucijama BiH pripadaju entitetima. Pitanje regulisanja imovine nije dodijeljeno institucijama BiH, što znači da to pravo pripada isključivo entitetima, te je i regulisano članom 68, stav 1, tačka 6 Ustava Republike Srpske.  A, kako je visoki predstavnik 2005.godine donio tri zakona o zabrani raspolaganja imovinom, on je grubo prekršio Dejtonski sporazum, odnosno ustavno načelo da su entiteti vlasnici teritorija i da na osnovu ustavne nadležnosti imaju pravo da regulišu imovinsko-pravne odnose i raspolažu imovinom.

Takođe, i same odluke istog Ustavnog suda BiH kojima se jednom potvrđuje ovo pravo, a drugi put se to isto pravo ograničava, potvrđuju kršenje ustava od strane onog ko bi trebalo da bude njegov zaštitnik, ali i dovodi građane i institucije u stanje pravne nesigurnosti. Kredibilitet Ustavnog suda BiH je evidentno urušen usljed nedosljednosti i kontradiktornih odluka, te zbog činjenice da je sebi nelegalno prisvajao ulogu ustavotvorca, umjesto tumača Ustava i zaštitinika ustavnosti, ali i priznanja jednog od bivših stranih sudija da su prije donošenja odluka morali da se konsultuju sa visokim predstavnikom. 

Da bi nam uskratili pravo da govorimo o ovim nedopustivim devijacijama, obično nam kao argument navode da su Ustavni sud BiH i visoki predstavnik dejtonske kategorije. Tačno, ali to da je Ustavni sud BiH dejtonska kategorija ne daje mu pravo, baš kao ni visokom predstavniku, koji je takođe dejtonska kategorija, da krši Dejtonski sporazum i dejtonski ustav, a oni su to činili. Građani onda mogu s pravom postaviti pitanje zašto bi neko drugi bio uopšte dužan da poštuje odluke takvog suda?     

Potpuno je jasno da je Ustavni sud BiH, osporavajući član 53 Zakona o poljoprivrednom zemljištu Republike Srpske, dodatno usložnio situaciju u pogledu imovine i onako komolikovane odnose u BiH. Odluka prema kojoj bi poljoprivredno zemljište bilo izuzeto iz vlasničke strukture Republike Srpske je neprovodiva.

Čuli smo izjave bošnjačkih političkih prvaka i funkcionera o obaveznosti sprovođenja odluka Ustavnog suda BiH. Ovo je prilično licemjerno znajući da je u Federaciji BiH ostalo na desetine neprovedenih ili tek djelimično provedenih odluka ustavnog suda na federalnom i kantonalnom nivou.

S druge strane, često od istih tih političara slušamo kako Dejtonski sporazum nije švedski sto odakle svako uzima šta hoće. I to je licemjerno jer su upravo oni skloni posluživanju sa švedskog stola. Na primjer, Aneks II Dejtonskog sporazuma reguliše pitanje granične linije između Republike Srpske i Federacije BiH i ostavlja mogućnost korekcije granice 50 metara lijevo i desno od same granične linije naknadnim sporazumom entiteta. Samo 3% granične linije je obrađeno, a znamo koliko su građani koji žive na prostoru međuentitetske linije razgraničenja imali raznih imovinsko-pravnih i administrativnih problema. Ovo pitanje nije nikad riješeno jer su to blokirale bošnjačke partije iz Federacije BiH iako je Vlada Republike Srpske preduzimala korake i inicirala izvršenje ove dejtonske obaveze.

Dame i gospodo, poštovani narodni poslanici,

Današnja BiH nastala je međunarodnim ugovorom kao visokodecentralizovana zajednica dva ravnopravna entiteta. Dejtonskim sporazumom su Republika Srpska, koja je proglašena 9. januara 1992. godine, dakle prije rata, i Federacija BiH (tada pod drugim imenom), koja je nastala 18. marta 1994. godine, dakle tokom rata, prenijele određeni dio prava i obaveza na zajedničke institucije.

Suverenitet, kao najviše pravo u odlučivanju, ostao je u entitetima koji su nastali prije zajedničke države, a koja je njihovom saglasnošću formirana krajem 1995. godine. Do tada nije postojala nikakva BiH u sadašnjim okvirima, a ona koja je postojala nije imala nijedan od tri osnovna kriterijuma državnosti – ni stanovništvo, ni teritoriju, niti suverenu vlast u granicama na koje je pretendovala. Koliko je tadašnja Republika BiH bila nepostojeća, a Dejtonska BiH bez ikakvog unutrašnjeg pravnog kontinuiteta, ponajbolje ilustruje Odluka Ustavnog suda Republike Bosne i Hercegovine broj 47/92 od 8.oktobra 1992. kojom se proglašava „nevažećom tzv. Republika Srpska“: Da postoji unutrašnji pravni kontinuitet Republike BiH, onda ne bi „poništena“ Republika Srpska bila pregovarač i potpisnik Ženevskih i NJujorških prinicipa, niti svih 12 aneksa Dejtonskog sporazuma, a bila je.

Dakle, današnja BiH formirana je zahvaljujući tome što je Dejtonskim sporazumom uspostavljena potpuno nova unutrašnja struktura zajedničke države, način izbora, donošenja odluka, te funkcionisanja organa, u skladu sa Ženevskim i NJujorškim principima iz septembra 1995. godine. Saglasnost na osnivanje takve nove države Republika Srpska dala je samo zato što je ona – kao  Republika Srpska, međunarodno verifikovana Dejtonskim sporazumom kao ravnopravan entitet kao i zbog brojnih ustavnih garancija koje podrazumijevaju jednakost i jednakopravnost konstitutivnih naroda na nivou BiH.  Da su predstavnici Republike Srpske u Dejtonu znali da će odmah nakon potpisivanja sporazuma otpočeti proces njegove revizije i neustavnog razvlašćivanja Republike Srpske, sasvim je sigurno da sporazum nikada ne bi bio ni potpisan, što znači da zajednička država ne bi bila ni formirana.

Ovaj proces razvlašćivanja Republike Srpske godinama se dešavao usljed pritisaka međunarodnog faktora i nelegalnim djelovanjem, odnosno pravnim nasiljem visokih predstavnika, a nakon brojnih kritika ovih nedemokratskih postupaka, pribjeglo se drugoj metodi – tako što je ulogu visokog predstavnika postepeno preuzeo Ustavni sud BiH. Paradoksalna je činjenica da se institucija čiji je osnovni zadatak da tumači i štiti Ustav, pretvorila u nosioca antidejtonskih i antiustavnih aktivnosti u BiH. Ulogu zaštitnika ustavnosti, Ustavni sud je samovoljno zamijenio ulogom ustavotvorca, presuđujući politički i donoseći odluke koje nemaju pravo utemeljenje.

O suverenosti BiH najbolje govori činjenica da u Ustavnom sudu još uvijek sjede troje stranih sudija koji u procesu donošenja odluka često imaju odlučujuću ulogu i čine glasački blok sa bošnjačkim sudijama kojim se donose odluke suprotne postojećem ustavu. Dakle, strane sudije su u funkciji preglasavanja, u funkciji mijenjanja dejtonskog ustavnog aranžmana, u funkciji ograničavanja suvereniteta BiH, u funkciji sprečavanja vlasništva domaćih organa nad domaćim procesima, u funkciji produbljivanja nepovjerenja među narodima i nepovjerenja u BiH, a time i u funkciji disolucije postojeće države.

To je slika današnje BiH, koja ne počiva na dogovoru, međusobnom uvažavanju i saradnji, već na pokušajima da se volja jednog naroda nametne svima ostalima uz pomoć stranih državljana. Bez pravne sigurnosti i pravnih, umjesto političkih odluka pravosuđa, ne može biti uspostavljen stabilan i uređen sistem. Govoriti o principu vladavine prava, koji je jedna od najvažnijih tekovina Evropske unije, ali i savremene civilizacije uopšte, a istovremeno derogirati najviši pravni akt zemlje, naprosto nije moguće.

U suštini, djelovanje Ustavnog suda kao instrumenta političkog Sarajeva, narušilo je same temelje na kojima BiH počiva i u kombinaciji sa ranijim mjerama visokih predstavnika dovelo je Bosnu i Hercegovinu u gotovo bezizlaznu situaciju. Permanentna kriza i bavljenje istim statusnim pitanjima zbog upornih nasrtaja na ustavne nadležnosti Republike Srpske oduzimaju nam energiju za provođenje važnih redovnih poslova i reformskih aktivnosti, i nepovratno uništavaju nadu da BiH može opstati na bazi jednakopravnosti svih naroda ili međusobnom uvažavanju. Najavljene apelacije vezane za Zakon o stvarnim pravima, ili one koje se odnose na ime Republike Srpske upućuju na novu krizu, ili bolje reći krizu bez kraja. Zato je važno da naše institucije imaju jasan odgovor.  

Kao predsjednik Republike Srpske bila sam dužna da sazovem sastanak predstavnika institucija i svih političkih partija da čujem njihovo mišljenje s obzirom da je i ova odluka Ustavnog suda nedosljedna i antiustavna.

U normalnoj državi, u kojoj Ustavni sud funkcioniše u normalnom sastavu i koji normalno djeluje u okviru Ustava štiteći ustavnost, ne postavlja se pitanje provođenja njegovih odluka. Ali, u državi u kojoj jedan politički funkcioner, poput Bakira Izetbegovića,  priznaje da je Ustavni sud poluga bošnjačke politike i velikodušno „nudi“ da se on odrekne ovog suda, u zamjenu za to da se Republika Srpska odrekne mehanizma entitetskog glasanja je brutalno ruganje i sudovanju i Ustavu. Brutalno je i ćutanje međunarodnog faktora u BiH na takvo opasno prisvajanje Ustavnog suda kao političkog instrumenta jednog eniciteta ili jedne političke partije.

Ali, mi smo navikli da strani predstavnici, u svojoj pristrasnosti,  uporno ćute na sve što radi bošnjačka politika i uporno galame na sve što radi Republika Srpska. Zato je BiH danas država u kojoj stoluje nepovjerenje jednih prema drugima, ali i nepovjerenje Srba, a sve više i Hrvata prema namjerama međunarodnog faktora. Da li su to stvari koje treba mijenjati – bilo da je riječ o realnoj slici ili percepciji? Da, u svakom slučaju treba, ali to podrazumijeva  iskren dijalog, kojeg nikad nije bilo, a da li će ga biti ne zavisi od nas, već od bošnjačkih političara i stranih predstavnika.

Ovoj državi, baš nimalo neće pomoći to što se duboki problemi individualizuju i personalizuju, umjesto da se liječe uzroci. Neće joj pomoći ni to što se nameće stav da je reforma samo ono što podrazumijeva prenos nadležnosti, umjesto da se tretira suština.

Dakle, i mi bismo voljeli da živimo u ambijentu u kojem se odluke sudova poštuju i u kojem bi građani i Republike Srpske i Federacije BiH uživali pravnu sigurnost. Za to je potrebno da sudovi rade u okviru Ustava i zakona, a ne da donose neustavne odluke ili da budu pod uticajem domaće ili strane politike.

Devijacije su prisutne ne samo u pogledu Ustavnog suda BiH, već i u okviru redovnog pravosuđa. Država u kojoj je moguće da se neki domaći političar ili strani ambasador raspituje o statusu nekog predmeta, ili čak traži da se pokrene postupak protiv nekoga, osuđena je na propast. Angažman strane politike kojom se brani takvo stanje, takođe je osuđeno na propast. Država u kojoj se za ista djela ratnog zločina pripadnicima jednog naroda sudilo po blažem zakonu iz SFRJ koji je i bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, a pripadnicima drugog naroda po drugom, strožijem i donesenom  godinama nakon završetka rata, dakle njegovom retoraktivnom primjenom, pokazuje ambis pravosuđa. Kad sam o tome razgovarala sa međunarodnim predstavnicima nakon takve višegodišnje nakaradne prakse, rekli su mi: „Pa, evo pravljamo to sad“. Da, a šta je sa onima prema kojima je ta šteta retroaktivnom primjenoim zakona učinjena, a koja nije popravljena?

Dakle, takvo eksperimentalno i politički motivisano pravosuđe nanijelo je nemjerljivu štetu odnosima između naroda u BiH, ugledu međunarodnog faktora u BiH i kredibilnosti same BiH.  Sjetimo se strukturalnog dijaloga za reformu pravosuđa pokrenutog na inicijativu Evropske unije prije 10 godina. Ona je obustavljena jer su tako željeli SDA i OHR koji ih podržava. Razlog za degradaciju, a potom i potpunu obustavu ovog procesa bila je ništa drugo do obična manipulacija – namjera da se, tobože, u ime zaštite države, ustvari zaštiti čitav korpus nepravnih rješenja nametnutih od strane visokih predstavnika koji su uspostavili pravosudni sistem mimo Ustava BiH.

Kad kažemo da je nešto neustavno, onda smo optuženi da smo rušitelji države. Kad kažemo da želimo to nepravno i neustavno da reformišemo da bi bilo uvedeno u pravno i ustavno, opet smo navodni rušitelji države jer to ne žele OHR i SDA. Kad kažemo da EU treba da bude hrabrija i da u ovoj državi insistira na onim rješenjima koja imaju u svojim državama, a ne da brane ono što je eksperimentalni hibrid, ili kad kažemo da želimo da se primjenjuje mehanizam koordinacije, na kojem su i oni insistirali, a bošnjačke partije uporno žele da ga zaobiđu, onda nas optuže da smo protiv evopskih integracija. Za evropske integracije sam više od mnogih političara koji ponavljaju isprazne floskule po međunarodnim sećijama i ispraznim forumima, ali znam da za to treba zasukati rukave i provoditi teške, ali PRAVEDNE reforme, koje imaju jasan, a ne skriveni cilj. Nažalost, dosadašnje su služile više centralizaciji nego jačanju naših kapaciteta za izazove koje podrazumijeva članstvo u EU. Funkcionalnost države se obezbjeđuje političkom voljom, a ne nasilnim razvlašćivanjem.

Mi smo zainteresovani za mir, stabilnost i očuvanje nadležnosti i ustavnog kapaciteta Republike Srpske. To je okvir naše politike. BiH u kojoj je moguće istovremeno ostvariti interes svakog naroda, entiteta, ali i BiH, za nas nije sporna. Sporna su otimanja nadležnosti koja se dešavaju pod plaštom navodnog pravljenja funkcionalnije države, a u suštini, ona je zbog takvih intervencija u sve gorem stanju i sve bolesnija. Dakle, prostor za popravljanje ovakve atmosfere postoji ali nije teško pretpostaviti da će bošnjački političari ostati nespremni da tu šansu iskoriste sve dok znaju da se mogu oslanjati na strance – bilo da je riječ o OHR-u, koji se već odavno doživljava kao „pravni odjel SDA“ ili stranih sudija u Ustavnom sudu BiH koji predstavljaju mašinu za preglasavanje u korist političkih ambicija SDA i pravljenja unitarne BiH, protiv koje su dva od tri konstitutivna naroda.  

Narodna skupština je srce demokratskog, političkog i institucionalnog života Republike Srpske i vjerujem da će ona, u skladu sa svojim ustavnim nadležnostima, zaštititi interes Republike Srpske.

Hvala!